„Komiža je kao zagrljaj“, rekao je književnik Ranko Marinković.

Kao da je s planine skliznula u zaljev i ugodno se smjestila nasuprot tihom Biševu, Komiža zaista prostorno djeluje kao zagrljaj. No, nije samo prostor onaj koji te grli u Komiži.

Grle te zelenoplave škure, grli te tišina u kojoj plutaju brodići. Grli te miris smilja i zrele smokve, rogač koji ti spusti granu da lakše probaš njegove plodove. Grli te sumrak dok se kupaš među sjajnim planktonima koji reflektiraju zvijezde padalice. Grli te simfonija orkestra cvrčaka koji ti pjevaju s borova u ritmu šumova valova.

Dok ne staneš na svaku plažu, dok ne staviš dlan na svaku kuću, nećeš znati koliko je zagrljaja Komiža skrila. A čak i tad, kao biser će se zrcaliti iza svakog ugla nova tajna, novi zagrljaj.

Jer se u Komiži zagrljaji stalno rađaju i prelijevaju u svaki novi trenutak, u čula svake duše.